U sklopu Festivala svjetske književnosti u Galeriji Kranjčar otvorena je izložba ‘Portreti književnika’ umjetnice Slobodane Matić Kovač.
‘Zlatno runo znatiželjne čitateljice’
Odgovornost Bobe Matić Kovač, s obzirom na motive njezinih slika i s obzirom na stil koji je odabrala, velika je. Jedna od tema kojom se u svome slikarstvu bavila portreti su književnika. Taj specifičan žanr obično podrazumijeva nekakav odnos s opusom portretiranoga, te uspostavljanje ikonoloških poveznica s tim opusom (katkad s umjetnikove namjere, a katkad i s prisile interpreta). A odnos čitatelja s pojedinim književnim opusom uvijek je osoban. U slučaju ove umjetnice on je značio prisno poznanstvo s nekima od autora koje je portretirala (Mirom Glavurtićem, Danilom Kišem, Filipom Davidom), a njezin najčešći model bio je upravo njezin suprug Mirko Kovač. S drugim je portretiranim književnicima (Borgesom, Tolstojem, Tinom Ujevićem) komunicirala putem njihovih djela. To je na prvi pogled distanciraniji odnos, ali, opet, neopterećen poznanstvima, svakodnevnim očekivanjima, slaganjima i razmiricama. Koji je od ta dva odnosa intimniji – onaj standardno ljudski ili onaj čisto mentalni – ne bih se usudio reći. U korpus njezinih portreta književnika uvrstio bih i portret Salvadora Dalíja. Premda je njegov rad prvenstveno vezan uz likovnost (u književnosti se tek okušao), njegova je imaginacija radikalno i dosljedno radila na brisanju granica između svih klasifikacijskih, društvenih, logičkih i moralnih kategorija.
Druga vrsta odgovornosti koju je preuzela Boba Matić Kovač je stilska. Budući da se kretala u krugu beogradske Mediale, kultne neonadrealističke grupe koja je, baš na Dalíjevom tragu, odbacivala vrijednosti društva u kojemu je nastala (radikalni modernizam u umjetnosti i socijalizam u ekonomskoj politici) njezini su uzori bili slikari klasične renesanse. Preciznost Mantegne i geometrijski sklad della Francesce prizivani su u gotovo svakom njezinu radu. Na njezinim portretima književnika može se ponegdje osjetiti i odjek umornog i skeptičnog pogleda Rafaelova Baldassarea Castiglionea.
No, Boba Matić Kovač svoju najveću obavezu nije preuzela ni prema stilu jednog minulog vremena, ni prema svim osobno poznatim i nepoznatim sugovornicima iz književnosti, nego prema gledateljima svojih slika. Ona je odlučila prenijeti im jedan vrlo intiman odnos – odnos čitatelja i autora. Odlučila je vlastitom imaginacijom prodrijeti u tuđu i donijeti nam s tog (donekle i razbojničkog) pohoda zlatno runo, esenciju portretiranoga, ali i same sebe. To uspijeva dočaravanjem specifične aure i psihologije pojedinca, te, više od svega, jedinstvena prostora koji svaki od njezinih modela zauzima u njezinu živahnom duhu.
Predgovor – Feđa Gavrilović